E sad, dok ste jučer šetali i tražili svoje drvo, primijetili ste da nam okoliš nije baš najčišći. Možda i niste morali ni otići dalje od svoje ulice (ako živite u Zagrebu sigurna sam da niste).
Zato danas izađite u šetnju, ponesite sa sobom vrećicu (i rukavice) i prošećite svojom ulicom ili parkom i pokupite otpatke.
Ne zamarajte se razmišljanjem tko je to ostavio i zašto. Jednostavno uživajte u činjenici da radite nešto dobro i da će nam okoliš biti ljepši.
Pokažite primjerom
I često sam slušala zgražanja prolaznika tipa „kakve svinje žive u ovom gradu“, „to je sve kućni odgoj, tako sigurno i doma ostavljaju smeće iza sebe“. Često je ova tema bila i okosnica dugotrajnih debata dušebrižnika koji su o tome uglavnom pričali. I onda je jednog dana došao čovjek sa svojim psima, pogledao tu razbacanu hrpu smeća i šutke, bez i jedne jedine riječi pokupio sve i bacio u kantu. Jedan od prolaznika ga je pitao zašto to radi kad to nije njegovo smeće, a gospodin je na hrvatskom s izraženim stranim akcentom uz smiješak odgovorio: smeće nije moje, no ovo je moj grad, moja priroda i moja planeta i moja je dužnost odnositi se prema njoj s poštovanjem i ljubavlju.
Wooow koji udarac posred čela, jedna gesta koja je probudila sve alarme, jedno djelo koje je osvijestilo misao da su riječi samo riječi i dok iste ne prijeđu u djela, ostaju samo isprazne riječi.
Okoliš – zajednička briga
Generalno gledano, nacija smo od velikih riječi, a na djela pređemo samo kad nam je voda došla do grla. No znate, malim gestama kao što je ova, možda se više nećemo morati boriti s vodom do grla već ju spriječiti u njenom nastajanju. Okoliš je nešto što koristimo svi pa je potpuno nebitno tko ga je zagadio. Na nama je da ga očistimo. Zbog sebe, svojih bližnjih i naše zajedničke budućnosti.
Stoga danas, vrećicu u ruke i pokupite otpatke u svojoj okolini.
I hvala vam što čitate i sudjelujete (nadam se) u #12dobrihdjela
