Nakon što smo se ovaj vikend svi zajedno, nadam se, dobro odmorili i jučer okitili prozore, vrijeme je da se bacimo na posao. Digitalizacija, odličan posao 🙂
Ponovo ću izvući svoje profesionalno iskustvo i zamoliti vas da prvo pročitate što je to. Vjerujem da većina vas zna, no svjedočila sam situacijama kad se digitalizacijom smatralo postavljanje profila na socijalne mreže, kreiranje web stranica i ostale (uglavnom) marketinške aktivnosti. A digitalizacija to nije. Digitalna transformacija možda, no o tome drugi put.
Kopanje
Sad kad smo naučili što je to možemo krenuti dalje. A drugi korak današnjeg dobrog djela je kopanje. Ne mislim pritom na stvarno kopanje lopatom već kopanje po ormarima, policama ili kutijama u kojima ćete pronaći stare fotografije. Izvucite stare foto-albume, kutije u kojima čuvate fotke iz svojih mladih ili jako mladih dana. Ako ste rođeni u ovom mileniju, vjerojatno i vi imate neke fotkice koje su vam starci okidali klasičnim fotićem. Znate to je ono što nije digitalno 😉
I da, znam (ustvari Google zna 😊) da je prvi digitalni fotoaparat napravljen 1975. godine no prvi digitalac pojavio se tek 2004. godine. So, no excuses 😉
Gdje je tu dobro djelo?
Sjećate se ovogodišnjeg prvog posta iz serijala #12dobrihdjela? Ne? Prisjetite se klikom tu. Nakon sto se prisjetite da se ove godine iz dobronamznanihrazloga nećemo previše družiti u živo, vrijeme je da digitalizirate svoje stare fotke. Možete ih zaskenirati (ako imate to sad već pomalo zastarjelu spravicu) ili jednostavno svojim pametnim telefonom slikati te stare (vjerojatno i blago požutjele) fotografije.
Konačno…
Sad kad ste si na svom pametnom telefonu napravili galeriju starih slika, podijelite ih sa svojim frendovima (onima koji su zajedno s vama na slici), pošaljite ih bratu, sestri, baki, djedu ili bilo kojem drugom članu obitelji (sigurno imate jedno poveće brdo takvih), kolegama s bivšeg posla koje niste godinama vidjeli.
Garantiram vam da će se svi redom razveseliti vašim slikovnim uletom u njihov inbox.
A znamo da veselje prati i osmijeh. I zbog tog veselja i osmijeha, vrijedilo je „kopati“ zar ne? 🙂
