U posljednjem smo mjesecu godine koji odiše posebnim tonom. Za mene i zbog Luce. Mjesec je to pun veselja, sreće, dobrih misli i veselih druženja. Za neke, u mjesecu smo razuzdanog shoppinga, jurnjave po dućanima, gužve u prometu. Ok, ove godine nešto manje no shvaćate što želim reći. Za neke su to druženja s obitelji i slatkog iščekivanja otkucavanja posljednjih trenutaka Stare i ulasku u Novu godinu. Kojih će, također, ove godine biti puno manje. Nekima je ovo mjesec duhovnih poruka i misli, odricanja, posta i iščekivanja slavlja rođenja malog djetešca.
Mjesec svjetla
Za mene, ovo je mjesec svjetla. Jer ovog mjeseca, na današnji dan vlada moja omiljena svetica, Lucija ili Luca. Zašto ju toliko volim ni sama ne znam objasniti. Da li zbog predivnog imena, zbog svjetla koje simbolizira, svjetla koje predstavlja život, ili zbog pšenice koja se tradicionalno danas sadi, nije mi ni važno. Svake godine 13. prosinac, dan Svete Luce ima za mene poseban štih.
Santa Lucia, thy light is glowing |
Stoga sam jutros sjela, moja Lucika uz mene i s dobrim, veselim mislima punim ljubavi i vjere položila sam sjeme u zdjelicu. I svakog se jutra do Božića s nestrpljenjem ću se buditi i promatrati kako se male sjemenke bude, klijaju i prerastaju u predivne zelene, krhke travke. Novi život kojeg iz dana u dan možete promatrati i koji buja zahvaljujući vašem trudu, vjeri i ljubavi. Narodno vjerovanje, slatko praznovjerje prenošeno s koljena na koljeno, s generacije na generaciju sve do današnjih dana kaže da gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazuje bolju ili lošiju “žetvu” iduće godine. No više od tog “proročanstva” mene veseli promatrati proces. To čudo prirode koje se svakog dana odvija pred mojim očima, u maloj zdjelici smještenoj na prozoru hraneći se slabašnom toplinom zubatog zimskog sunca.
Legenda
Luce je inače, kaže legenda, bila predivna djevojka, djevica iz Sirakuze, koja je proglašena zaštitnicom vida, tjelesno i duhovno slijepih. Zaštitnica je ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Gotovo svih po redu izumrlih zanimanja. No onih iz kategorije duhovne sljepoće je toliko da se draga Luce ne mora bojati da će ostati bez onih koji njenu zaštitu trebaju. Možda to još ni ne znaju, ali trebaju je. A draga Lucija ih štiti, bez obzira znaju li oni to ili ne…
Oči
Kao i o mnogim drugim svecima, prate je mnoge legende. Jedna joj stavlja na usne ove lijepe riječi “Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga”. Razjaren poganski mučitelj koji se zaljubio u nju zgrozio se na to. I zaprijetio “Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoća i onda će te ostaviti tvoj Duh Sveti”. A mudra je djevica odgovorila “Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom”. Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice no krvnik ju je probo mačem.
Prema drugoj legendi iz 6. stoljeća, sveta Lucija je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca i opirala se tjeranju u javnu kuću. Lomača i goruće ulje nisu joj naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem. Treća pak legenda kaže da si je sama iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila još ljepšim očima.
Svjetlo
Bez obzira na osobni izbor jedne od legendi, umjetnici svijeta svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, a prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu te po uljanici i po očima koje drži na pladnju. Osobno ju prepoznajem po svjetlu koje pali u našim dušama u najmračnijem mjesecu godine… A moja me Luce svakoga dana podsjeća na to i neizmjerno sam joj zahvalna što čini to svjetlo još ljepšim.