Šest mjeseci. Sto osamdeset dana. Četiri tisuće tristo dvadeset sati. Treptaj oka.
Ne znam kako je kod vas, no vrlo često na pitanje „kako si?“ dobijem odgovor u stilu „dobro je, ludnica kao i uvijek, ne stignem ni misliti“. Žvače nas sve pomalo taj životni ritam u kojem često ignoriramo razne signale koji nam pokušavaju reći da je vrijeme da malo zastanemo i dišemo.
Odnedavno sam ponovno na poslovnom raskrižju s nešto vremena za promisliti u kojem smjeru želim ići dalje. Vjerujem da se svatko nađe u takvoj situaciji. Ukoliko imate sreće da se raspored malo oslobodi i otvori okvir u kojem se može zastati, duboko udahnuti i razmisliti.
Obzirom da ne znam baš biti mirna, čak ni kad imam vremena za odmor, u vremenu disanja i razmišljanja prije nekoliko dana naletjela sam na tekst Wayne Dyera koji kaže da bismo trebali živjeti kao da imamo još šest mjeseci života.
Hm, na tren mi se učinila ta misao malo morbidno no onda su se kotačići počeli okretati. Nije to pesimistični stav o brzom kraju, iako me i sama posmisao na tu opciju zastrašila već poticaj na promišljanje jer nitko od nas nema garanciju da će sutra biti tu.
Prema njegovom tumačenju šest mjeseci je dobar vremenski okvir. Meni osobno ona „živi kao da sutra ne postoji“ nikad nije legla najbolje. Valjda zato što mi je mozak ipak previše realističan, a sutra je tako blizu. Ali šest mjeseci…
I krenula je igra u mojoj glavi.
Da je zaista tako, kako bih živjela? Što bih radila? Kakva osoba bi bila?
Da li bih više vremena posvetila sebi ili bih se više loptala? Bih li se više posvetila poslu? Ili bih više kuhala po kućama?
Možda bih se uvalila u ulogu Queen Latifah i sve prodala, uzela Lucu i otišla na putovanje života. Možda.
Vjerojatno ne bih puno mijenjala. No ono što znam je da bih se sigurno manje nervirala oko dnevnih sitnica, ne bih ih primala toliko srcu. Još manje bih se brinula što drugi misle (ukoliko je to moguće).
Prestala bih se mučiti zbog debljine s kojom cijeli život „ratujem“.
Zaboravila bih nepravde koje sam doživjela i oprostila ih. Ispraćala bih se onima koje sam nenamjerno povrijedila. Prestala bih se osjećati krivom za stvari koje nisu bile u mojoj moći, a koje su često u mojoj glavi poticale raspravu „Što sam napravila krivo? Da li sam mogla bolje? Drugačije?“.
Ljudima do kojih mi je stalo više bih govorila da ih volim. Grlila bih ih više. Provodila više vremena s njima.
Popila kavu s dragim ljudima koje dugo nisam vidjela, a koji su mi često u mislima. Da, da i ti koji ovo čitaš bi vjerojatno dobio ili dobila poziv na kavu 😉
Smijala bih se više, bezbrižno i iskreno. Pustila bih Mudjicu da se više igra. I svaki dan bih jela gumene bombone.
Što imam za izgubiti, ionako sam tu još samo šest mjeseci.
I što sam više razmišljala o opciji „da sam tu još samo šest mjeseci“ sve manje sam razmišljala o poslu, karijeri, financijskoj sigurnosti, a sve više o ljudima, odnosima, emocijama, strahovima i strastima.
I dok mi se od takvih razmišljanja grčila utroba, istovremeno sam se opuštala, a gomila pitanja je navirala.
Šest mjeseci. Sto osamdeset dana. Četiri tisuće tristo dvadeset sati. Treptaj oka.
Tako malo vremena, tako puno želja.
Uhhh koja vježba. Mindblowing!
Čitam ovaj tekst od početka i pitam se „zašto ne?“. Koja je razlika živjela još šest mjeseci ili još pedeset godina?
Da li mi duži rok trajanja daje dovoljno vremena da zanemarim sebe, ljude koje volim i sve one koje još trebam zavoljeti?
Zašto bih čekala? Zašto ne bih počela već danas, još više nego prije, još otvorenije i sasvim iskreno? Imate li vi neki razlog zašto ne?
Ova vježba nije sugestija da živimo život bez posljedica. Daleko od toga. Po meni je smisao ovakve vježbe da živimo više s namjerom, ljubavlju i strašću.
Meni je na neki čudan, pomalo morbidan način, pomoglo.
Probajte.
Zastrašujuće je i istovremeno oslobađajuće.
Možda ne bi mijenjali ništa. Ako je to slučaj, idemo na kavu? 🙂 Znaš gdje me možeš naći. Želim se okružiti ljudima koji tako žive.
Iako znam i primjećujem da u našoj kulturi ljudi teško dijele svoja mišljenja napismeno, odvažite se (možete i anonimno) i u komentarima ispod ovog teksta napišite kakva biste osoba bili, što biste mijenjali, što bi radili kako biste ste živjeli da imate još samo šest mjeseci života?
A nakon toga, još važnije, izađite i živite.
Uživajte u svakom trenutku i više se smijte (pogotovo na svoj račun).
Vole vas vaše Nina, Luce i Mudjica :*
