Sinoć sam imala pravu malu pobunu. Probudio se moj alter ego, dijete u meni iskočilo je vani, energično lupilo nogom u pod i izjavilo:
– “Neću se više tako igjati! Nisi fej!”
Začudila me ta neočekivana reakcija pa sam raščupano, milo stvorenje zabrinuto zapitala:
– “Što je bilo? Zašto se toliko ljutiš?”
Dijete me pogledalo svojim bistrim okicama, nakrivilo glavu kao da želi provjeriti da li je u mojoj glavi ponestalo inteligencije kad ne kužim i nakon nekoliko trenutaka ispitivanja pogledom zaključilo da mi mora objasniti o čemu se radi.
– “Gjedaj… već te nekojiko dana pjomatram, vidim da se zabavjaš pa me zanimajo što piskajaš. I što je to važnije od igjanja i pjiče sa mnom. Pjočitala sam taj tvoj bjog i pitam se kad ćeš mene pustiti majo da se igjam”
Mladi smo onoliko dugo koliko dopustimo da dijete u nama živi.
Gledajući u te bistre oke, na trenutak sam požalila što sam to dijete naučila čitati (kao da sam imala izbora), ali istovremeno shvatila i da zaista nisam fer. Okrenem se ponovo prema ekranu, preletim preko dosad napisanih tekstova i shvatim da sam strašno ozbiljna u svojim tekstovima. A inače nisam takva. Vratim pogled na dijete čija neukroćena kosa svezana u nekoliko kikica je od ljutnje još više bila raštkana, gledam to milo lice s prkosnim nosićem, slatke usnice i zubiće koji razvlače omiljene gumene bombone, znajući da sad slijedi ono što je velikoj većini od nas teško izjaviti.
– “Oprosti”
Zaustim tiho spuštajući pogled jer ne mogu izdržati to njeno prodorno dječje zurenje.
– ” Da…da… opjosti. Sve kužim. Nema fjke. No još uvijek mi nisi jekla kad ćeš me pustiti da se ja malo igjam”
– “Evo, gasim komp i sve ostalo vrijeme ove večeri posvetit ću se tebi”
– “Ne… nisi me shvatija dobjo. Ja zejim ostaviti tjag na TVOM bjogu”
Sad je na meni bio red da se po drugi put iznenadim.
– “Kako misliš da ostaviš trag na mom blogu?”
– “Jepo! Daj mi majo tu tipkovnicu da i ja nešto napišem. Da oni koji NAS čitaju, skuže kako smo kuj ekipa, a ne samo fijozofi. Kako smo zabavni, veseji, vojimo gumene bombone, kišu i skakanje po jokvama, miris svježe pokošene tjave, okus moja… kako vojimo zoojoski vrt iako nam je žao što životinje ne mogu biti sjobodne… kako smo jednostavno kompjicirane i kompjicijano jednostavne istovjemeno… kako… “
I taman kad se moje dijete spremalo uzeti dah i nastaviti s paljbom misli iz njene mudre glave, iskoristila sam taj trenutak, tu sekundu i ubacila se u njen monolog.
– “Shvatila sam. I apsolutno si u pravu, mudrice moja”
Iznenađenje je sad prebačeno na drugu stranu, mudrica je ostala poluotvorenih usta kroz koje se čulo uzbuđeno disanje.
– “Stvajno?”
– “Da, da, stvarno. U pravu si… dio si mene i u zadnje vrijeme sam te zanemarila. Morala sam se malo ispuhati, baciti svoje uzburkale misli na papir, pročitati ih izvan svoje glave, posložiti i urednije percipirati. Pri tome sam zaboravila na tebe… oprosti još jednom”
– “Maaa daaaj… sve je okeeej. Nisam ja baš htjeja tako gjasno reagijati. Ne juti se na mene, samo mi je bijo jako dosadno”
Uslijedio je veliki osmjeh i pogled pun razumijevanja koji liječi sve rane. Raširila je svoje ručice i čvrsto me zagrlila. I to mi je baš trebalo.
– “Znaš, ne mojaš ti meni baš svaki put dati da se igjam na tvom bjogu… dat ćeš mi ponekad da i ja nešto naškjabam i sve će biti supej. Okej?”
– “Okej, mudrice. Idemo sad ovo dovršiti, staviti na blog pa ćemo u šetnju gradom”
– “Sjuper! I nemoj im zabojaviti napisati da jako vojim gumene bombone...”
Dogodi mi se da često zaboravim na usnulo dijete u meni. Koje je zajedno sa mnom prebrodilo loše i uživalo u dobrim danima.
Zaboravim ponekad koliko je dobar osjećaj smijati se od srca, uživati u običnom danu, jednostavnom zvuku i promatrati svijet drugačijim, nevino dječjim očima.
Srećom, kad to zaboravim, iskoči moja mala mudrica i glasno, ako treba, me podsjeti na to.
Njegujte dijete u sebi i pustite ga da se što češće igra.
U tome i je užitak življenja 🙂
Preslatko